a touch of silence

O BLOGU

Blog postoji od 08.05.2015.
Sadržaj koji objavljujem ovdje ne pripada mom prvom blogu

malo-tu-malo-tamo

odnosno strši od moje zamisli njegovog koncepta.
Neke ću objave s prvog bloga prebaciti ovdje, kao u igri "Izbacite uljeza"...
Glvni razlog diobe objavljivanja napisanog je što objavljeno ovdje, uglavnom je napisano veoma davno.

Nick Zahira (zahira) mijenjati nisam htjela.
Mislim, da nije moguće na ovakav način saživjeti se s nekim novim nickom, jer JA sam Zahira (zahira), a Zahira (zahira) je JA, koliko god blogova imala...

zahira.1604@yahoo.com







NIKO OSIM TEBE

Niko te ne može spasiti osim
tebe.
Naći ćeš se ponovo i ponovo
u gotovo nemogućim
situacijama.
Oni će pokušati ponovo i ponovo
pod izgovorima, pod maskama
i silom
da te natjeraju da podlegneš, odustaneš
i/ili tiho umreš
iznutra.

Niko te ne može spasiti osim
tebe.
I biće dovoljno lako da ne uspiješ
tako lako
ali nemoj, nemoj, nemoj.
Samo ih posmatraj.
Slušaj ih.
Zar želiš to da budeš?
Bezličan, bezdušan, bezosjećajan
stvor?
Zar hoćeš da doživiš
smrt prije smrti?

Niko te ne može spasiti osim tebe.
Ti si biće vrijedno spasa.
To je rat koji nije lako dobiti
ali ako je išta vrijedno pobjede onda je
to ovo.

Razmisli o tome.
Razmisli o spasavanju sebe.
Tvog duhovnog sebe.
Tvog hrabrog sebe.
Tvog pjevajućeg magičnog sebe i
tvog prelijepog sebe.
Spasi ga.
Ne priključuj se mrtvima u duši.

Održavaj sebe
humorom i skladom
i na kraju
ako je neophodno
uloži i cijelog sebe u tu borbu,
bez obzira na izglede,
bez obzira na
cijenu.

Samo ti možeš da spasiš sebe.

Učini to! Učini!

I tada ćeš tačno znati
o čemu govorim.

H.C.BUKOWSKI





LJUBAV MI REČE

Obožavam mjesec.
Pričaj mi o nježnom sjaju svijeće
i kako sladak je moj mjesec.

Ne pričaj mi o žalosti
već o takvom blagu,
ali ako ti je nedokučivo,
onda samo ostani u tišini.

Sinoć mi je stvarnost pobjegla
i prigrlio sam ludost.
Ljubav je to vidjela i reče mi,
Evo me!
Obriši suze i ostani u tišini.

Rekoh joj, Ljubavi,
bojim se,
a to nisi ti.
Ljubav mi reče,
nema toga što ja nisam.
Ostani u tišini.

Na uho ću ti šaptati tajne,
a kada ih prepoznaš ti samo glavom kimni
i ostani u tišini.

A mjesec duše
ukaza se na putanji moga srca.
Toliko je dragocjeno to putovanje.

Rekoh… Ljubavi
kakav je to mjesec?
Ljubav mi reče,
ne trebaš se to pitati.
Ostani u tišini.

Rekoh… Ljubavi,
je li to lice anđeosko ili ljudsko?
Ljubav mi reče, ništa što bi tebi bilo poznato.
Ostani u tišini.

Rekoh, molim te objasni mi,
umrijet ću od iščekivanja.
Ljubav mi reče,
tu sam te čekala!
Budi uvijek na rubu
i ostani u tišini.
Ti u ovoj dvorani
prikaza i iluzija stanuješ,
a sada išetaj iz kuće
i ostani u tišini.

Rekoh… Ljubavi,
reci mi…
zna li Gospod da ovako
samnom postupaš?
Ljubav mi reče,
o da, On zna…
samo budi potpuno…
potpuno…u tišini.

M. Dž. RUMI






free hit counter code

subota, 28.11.2015.

Prerastanje


Bilo je vedro,
čudno vedro nebo
koje stvara nervozu.

Do mene je
dopirala muzika
koju nikad čula nisam.

Mamila je da uđem
i postanem lice odraslih,
grčevito da se trudim
da nečiji pogled ili riječ
ne pokrenu
niti jedan mišić moga lica.

Zakoračila sam i zaboravila
kako se smije
očima,
iz duše.

Izvještačenost me dotakla
i urezala trag
u mojoj nutrini.

Al' ono se dijete
stihom
k'o sabljom pobuni
i preraste odraslu.



- (no) comment -
- comments [ 24 ] -

utorak, 24.11.2015.

Romeo i Julija


Sretoh te danas opet
i prožme me
ona ista
nedorečenost
nedovršenog.

Hodamo
i pričamo kojekakvosti.

U pauzi,
između pogleda i osmjeha,
razmišljam
o tvojim shvaćanima
Julije modernog vremena.

Iza sebe ostavismo
svu nježnost riječi,
k'o kakvu beznačajnost
izgubljenu u tramvaju.

Ostavismo iza sebe
i nesporazume,
al' oni nas uporno prate.

Gubimo se nanovo,
ovoga puta
možda zauvijek...



- (no) comment -
- comments [ 18 ] -

petak, 13.11.2015.

Pismo


Bliži se tvoj rođendan!
Željela sam ti ga čestitati pjesmom, izraziti njom svo žaljenjenje što van si mog vidokruga.
Al' sjetih se od kada ti ne napisah pismo.
Ona davno napisana i neposlana ne računam...
Znaš, često ti poželim čuti glas, tu jeku moje dubine.
Mislima te prizvati još uvijek mogu, onakvog istog, čak i osjetiti da sjediš, tu nasuprot mene.
Da li bi blizina ugasila ovu čežnju za tobom, nikad neću željeti znati.
Ne želim odgovor drugačiji od onog kojeg želim.
Divno je imati te u mislima, osjećati se jakom kroz tebe, razgovarati s tobom s tako malo riječi...
Svaki dan je nova neizrečena tuga, neizrečena sreća, a mi ne stižemo izmjeniti iskustva.
Ovo vrijeme stalno bi da ide naprijed!
Nikom o tebi ne pričam već dugo.
Cvijet si mog tajnog vrta i ne želim da te dodiruju.
Mogli bi te riječima o meni slomiti, a moj vrt bi tada ostao pust.
Želim...da tako mirisan postojiš, jer onda postiji i najdraži mi dio mene.
I znaš, o onom što vrijednom me čini u očima tvojim, drugi bi da im pričam, toliko žedni Istine o sebi.
Često kažu da ne vjeruju mi, al' u sebe oni ne vjeruju rekao bi ti, znam.
Kad otkrivam im njihovu najskriveniju misao dok gledaju se u ogledalo, ne poriču, samo nemoćno šute.
Ti, moja velika i prostrana tajno, poput neba u kojemu boraviš u svim nijansama boja, moja si duga ispod koje nikad proći neću htjeti...jer umoran si putnik koji krepost će tražiti u dvorima moje duše.
Most si između mnogih djelova mojeg ja, kojim bi nanovo i vječito koračati htjela.
Šaljem ti osmjeh da ti lice krasi. Sav se u njega obuci i tako gradom hodaj.
Lijepo će ti stajati!
Od samog ranog jutra omotaj se njime da te grije, dok još je vlažna i gusta magla.
Zadnji put si rekao kako hladno je i tmurno kod tebe tamo i da nitko se ne smije.
Nek' ti oči blagošću trepere i ne brini. Ja tvoj smijeh čuvam da ti ga vratim, jednom...
Ostavljam mogućnost neokrnutu vremenom da leptiricom me učiniš.
U mojim stihovima o tebi vrijeme ne postoji!
Sad...samo me zagrli.



- (no) comment -
- comments [ 19 ] -

ponedjeljak, 09.11.2015.

Juuugoo...


Kakvog li dana! Uhh...!
Juuugoo... koje nema namjeru stati, kako kaže prognoza, još duuugoo...
Kod nas se ima običaj reći da je danas "TAJ DAN", kako mi iskusniji susjed objasni.
- Kakav dan ? - upitah.
- Danas je treći dan juga, što znači da si se prethodna dva posvađao sa svima u kući, a danas je dan kad se svađaš sa samim sobom.
- Ooo..., zato sam ja ovakva danas. Sama u kući, a od komedije samo "k". Posvađana sa samom sobom još od prekjučer.
- Ma šta ste tu razvili neke teorije - nadoveže se na razgovor drugi susjed, inače profesor zemljopisa.
I nastavi:
- Morate prihvatiti da su ovakve vremenske prilike za naše podneblje i doba godine sasvim uobičajne. Taj se period tzv. "suhog juga" događa svake godine. Prisjetite se da nekad zna trajati i do 15 dana...
Eeee.., na tih "15 dana" sam se pogubila skroz. Nisam se posvađala s njim, neee...samo sam prestala pratiti to nemilosrdno racionalno izlaganje činjenica o tlaku zraka, anticikloni, monsunima u Africi...i svemu ostalom.
Ne želim reći da čovjek nije pametan, ne želim reći ni to da sam ja glupa, pa ne mogu razumjeti njegovo izlaganje, ne želim ... još štošta.
Ali znam točno što želim!
ŽELIM DA SE NEKAKO POKUPIM, SASTAVIM I KRENEM DALJE...



- (no) comment -
- comments [ 9 ] -

srijeda, 04.11.2015.

Cvjetna vila


Poznajem djevojčicu staru 5 godina. Kad god uoči priliku da bi mogla sa mnom razgovarati nasamo, vrlo lukavo to iskoristi.
Ja se prihvatim odgovaranja na bezbroj pitanja koja je muče u datom momentu. I nije mi uvijek lako snaći se i zadovoljiti odgovorom to malo biće koje živi svoj dječji svijet.
Ali, kad se sjetim kako sam i ja jednom imala 5 godina i kako sam žarko željela da netko od odraslih riješi moje ogromne probleme, s radošću uđem u tu malu glavu i dajem sve od sebe.
Tog dana, poveo se razgovor o nadolazećoj karnevalskoj povorci koja je inače veliki događaj u našem malom mjestu.
Tad poludi i staro i mlado, a svi u nastojanju da ih se po originalnosti zapamti.
Možete zamisliti na kojim mukama je bila ta mala glavica. Tako tužno mi se povjeri da nezna u šta će se ona taj dan "pretvoriti". Svi moji prijedlozi poput Barbie, Štrumfete, princeze...bili su joj neprihvatljivi.
Shvatim da ona ima neku svoju viziju o kojoj se iz nekog razloga ne želi izjasniti.
Malo-pomalo, oprezno i lukavo, pa ipak sam ja starija zar ne, uspijem iz nje izvući da bi ona željela biti vila.
Ali ne bilo koja vila, već CVJETNA VILA!!!
- Pa u čemu je onda problem? Vidiš da znaš u što ćeš se "pretvoriti" - rekoh.
- Ma kako ne razumiješ? Nisam je nikad vidjela i neznam kako ću se odjenuti, jer neznam kako izgleda - reče u jednom dahu očiju punih suza.
- Aaaa, to je problem! Pa riješit ćemo i to. - odgovorim značajno.
- Što, ti si je vidjela? - radosno me upita.
- Da, kad sam bila mala kao ti. Ali još uvijek se sjećam kako je izgledala.
Grčevito razmišljam...
- Reci mi, reci mi - ushićeno će ona.
Duboko udahnem...
- Imala je čipkanu haljinu...kakve ono boje? - upitah je
- Roze - veselo skakučući reče ona.
- Pa da. - potvrdim - a na haljinici je imala puno malenih cvjetića raznih boja: crvenih, žutih...
- Ljubičastih, plavih, naranđastih... - nadopuni me.
- A u ruci je imala košaricu punu cvijeća... - nastavih.
- Imala je i cvjetnu krunu na glavi, a i roza krila - dodaje.
- Obavezno! - potvrdih.
Više se nije znalo tko pita, a tko odgovara, koja od nas dvije ima 5 godina, čija je to vila, moja ili njena...
Djevojčica zadovoljno odskakuće kući, a ja se pozdravim s djetetom u sebi do slijedećeg susreta s malom prijateljicom koja će opet prizvati ono djete u meni kad zatreba pomoć.
I mislite da je ovdje kraj? E, pa nije.
Došao je dan karnevalske povorke. Suncem okupana naša mala riva vrvila je ljudima. Prolazila je kolona maškara našeg dječjeg vrtića. Ponosno je hodala jedna djevojčica u roza cvjetnoj haljinici s rozim krilima i cvjetnom krunom na glavi. Iz košarice je dobacivala cvjetiće promatračima tog veselog društva. Među njima sam bila i ja. Uhvatih cvjetić upućen meni...uhvatih san koji je postao stvarnost.
Možda se pitate da li sam uistinu vidjela CVJETNU VILU? Kunem se da jesam! Prolazila je pored mene i mahnula mi rukom...



- (no) comment -
- comments [ 11 ] -

ponedjeljak, 02.11.2015.

Po direktivi s visoka


Ne tako davno, slučajno, a ništa slučajno nije, povede se razgovor o mojoj kćeri za stolom u kafiću:
- Čujem da ti se u ova teška vremena kćer uspjela zaposliti?
Nešto me stegne u grlu, što uvijek je upozorenje na provokaciju.
Tobože nezainteresirano odgovorim kratko:
- Da.
Ali razgovor nije gotov, kako sam priželjkivala, već slijedi sljedeće pitanje:
- Radi u struci?
- Da - odgovorim još kraće.
- A koja je to firma? - nastavlja s ispitivanjem.
- " ------" kažem, svjesna da dolijevam ulje na vatru.
- Mora da je tu radila jaka veza - glasno zaključi.
- Da - po treći put ponovim to isto kratko "da", ali sada već smješeći se samozatajno i iznenadih samu sebe dodavajući svom kratkom odgovoru:
- ...po direktivi s visoka!
- Što, netko iz Zagreba? - začuđeno pita moja sugovornica.
- Ne - rekoh - po još višljoj direktivi.
Uputim pogled prema nebu.
Nastade muk.
Pogledam u bočicu Coca-cole koju sam ispijala. Na njoj je pisalo MICHAEL.
Pametnome dosta!



- (no) comment -
- comments [ 11 ] -

nedjelja, 01.11.2015.

Mojoj majci


MAJKO, da li je život još nešto
osim onog što si mi dala
u času rođenja?

Sjenke me MAJKO plaše
o MAJKO, da li sam sjenka i ja?

Ali MAJKO,
koje je pravo značenje
tvog dragog imena?



- (no) comment -
- comments [ 9 ] -

srijeda, 28.10.2015.

Ne tuguj


Mislima sam ti udahnula život,
sudbinski si počela
u meni da postojiš
tržeći svoj dio
uzimajući od mog.

Željela bih ti davati i više,
vječno i nesebično,
ali, oprosti ako neću moći.

Ne tuguj kada odem,
nećeš ostat sama.

Ne tuguj!
Morat ću.

Ne boj se života!
On je ipak pjesma,
samo kreni svojim putem.

I ne boj se samoće!
Ja sam uistinu tu.
Osjeti me u grudima;
nije to bol,
već ja sad u tebi postojim...

Zauvijek!



- (no) comment -
- comments [ 7 ] -

ponedjeljak, 26.10.2015.

Retrospektiva


Gubim svjesnost u neskladu pojavnosti želeći da otupjela pogleda dohvatim Nirvanu.
Neosjetljiva na zvukove i dodire, pripaljujem nanovo drhtavim rukama i gubi mi se misao u mnoštvu nesretnika - lažnih prijateljstava i ljubavi.
Padam sve niže na dole gubeći sposobnost da volim.
Predamnom mi nude SVE, neznajući da odavno sam imuna na slatkorječivost, komplimente...
Prihvaćam sve te nevoljene duše tjerana mazohizmom, primam SVE darovano iako znam da SVE će - na kraju postati ništa!
Na momente gubim svaki smisao i pucaju sve veze, dok skupljam hrabrost da podignem glavu i pogledam u oči istini o svom izgubljenom dostojanstvu.
Skrivajući se iza privida nestat ću potpuno, ostaviti im samo ljušturu, jer volja me napušta.
Plašim se da ne ostavi me zauvijek, ili da opet će zateći me nespremnom kad dođe po mene.
Otuđena od vlastite inicijativnosti padam u ruke samouništenju, svjesna niskosti kakva je kada sam na rubu.
Čak i prestajem da želim svoje mjesto tu, jer preblizu sam onom tamo, o čemu više ne nalazim riječi, jer mi od početka vjerovali nisu.
Dok drugi misle da sam se predala, ja samo posustajem nemoćna pred mnoštvom suprotnog ubjeđenja, priželjkujući nanovo ono isto savršenstvo samoće u kojoj su moguće sve opipljivosti.
Plaši me bjelina praznih zidova, vrata sam već napola zatvorila, izgubit ću trag svojih stopa neprepoznavajući si korake.
Nestat ću u nekom drugom, u nekom još ne priznatom kao svojim.
Nestat ću posežući rukom za mjesecom kao jedinoj svjetlosti u mračnoj strani svog razuma.
Ne znače rijeći ništa, ne postoji ništa toliko željeno kao ljepota svojstvenosti u tišini, kao predaja duši što u neizvjesnost uranja, bez želje il' nade za povratkom...



- (no) comment -
- comments [ 7 ] -

nedjelja, 25.10.2015.

Preokret


Onog ljetnog popodneva lepršavo pohitam našem domu, željna svježine okusa ljetne voćne salate.
Ustreptala čežnja da se zateknemo htjela se oteti težini, što na grudima već dugo ležala je.
Ali na vratima, prije prvog pogleda, ona čežnja i ona težina, pohrvaše se unutar mene, svaka želeći svoju dominaciju bez da pitaju srce.
Otkucajima, ono se pobuni i ostavi svoje mjesto ispražnjenim.
Opipavam dlanom...
Praznina.
S nejasnom misli ulazim unutra.
Sjediš za stolom.
Korak do tebe zaustavi mi čudno pulsiranje u peti.
Sjetih se Ahila i tvoje strijele.
Duboki udisaj usisa ono pobjeglo srce povlačeći ga prema gore.
Od tada, moje se srce smjesti na jeziku...



- (no) comment -
- comments [ 9 ] -

petak, 16.10.2015.

Prave riječi u pravom trenutku


Tragajući za vlastitim smislom, u ovom kaosu činjeničnih stvari, pitam se dal' bi znala da dišem da ne postojiš.
Mijenjajući oblik postojanja postajem drugačija, više nego što misliš da si sposoban da učiniš.
Iz dana u dan dajem život neizvjesnosti, u kojoj tuga i sreća odvijaju se istovremeno.
Čudne su se niti splele oko mene, ispunjavaju me skoro do vrha.
Zar nam je voleći samo sebe lakši sutrašnjeg dan?
Iako toliko jednostavni, sutra bi se mogli i mimoići...
Mislim da ustajem i dižem glavu zahvalna nebu, želeći da zauvijek mi otkrivaš trag.
Da slutnja te svaka prema meni vodi, a samo istina da nas spoji.
Svi trenuci su pravi, i mi u njiima.



- (no) comment -
- comments [ 15 ] -

srijeda, 07.10.2015.

Jasmin i Daira


Kada jasmim zamiriše
ja o tebi budna sanjam,
slatki nemir zvuka daira
odvodi me i predaje.

Magija si moga stiha,
mirisan, sav u bijelom,
nježno plamte oči tvoje,
zvjezdanim se sjajem sjaje.

A ja sitna, tako mala,
taman ti u pogled stanem,
pa se njišem uljuljana
mirisom, da dah mi staje.

Kada jasmin zamiriše
probude se zvuci daira,
čežnjom ti u snove uđem,
ljubim usne što me taje.

***
Poznavah onog koji htjede
skinuti zvijezde s neba,
da bi njene oči bile mu bliže
dok u zvijezde gleda.
Poznavah poetu
poezije tijela...



- (no) comment -
- comments [ 14 ] -

utorak, 06.10.2015.

Rastanak


Dodirnuh usnama pogled plavi
koji spuštao se niz mene
ostavljajući u udisaju trag.

Ples vjetra ćutih pod prstima ti,
uzduž leđa, ježila se koža,
usana spremnih za poljubac još.

Na drugoj strani obale,
dok most su dizali,
upitna pogleda,
dignute ruke,
hvatala sam kroz zrak
tvoje riječi: "Do skorog viđenja."



- (no) comment -
- comments [ 15 ] -

petak, 18.09.2015.

Tebi vjetre


Tebi
koji si u mom bunilu
nesvjesnosti o bilo čemu,
al' svjesnosti o sebi,
bezimen i niotkud -
- što da ti kažem?
Činiš me jednostavnom
krhkom i apsolutnom!
Ako opet laž je,
ako nisam tu,
studen će mi prekriti oči
i u krajnostima
istopit će se misli...
Ti
koji si u mom bunilu
zaustavi vrijeme
i uspori hod...



- (no) comment -
- comments [ 18 ] -

srijeda, 09.09.2015.

Đurđice (3.dio)


Izlašla sam na trećem katu ostavljajući onaj zaljubljeni par nekim boljim vremenima. Dugačkim hodnikom diskretno osvjetljenim bizarno mliječnim zidnim lampama znala sam hodati i s povezom preko očiju. Tapecirani zidovi zagušivali su prostor i stapali se u daljini hodnika sa sagom gotovo iste boje ostavljajući dojam crvenog horizonta.
Ono ogledalo nasuprot 212 uramljeno bojom zlata odavalo je neukus kiča pri uređenju interijera.
Sva ogledala, sjećam se, ovog hotela srednje klase izgledala su jednako.
Ali odraz u njemu, tog puta, gledao je ženu ranih srednjih godina, poludugih crvenih kovrča, diskretne šminke i usana razvučenih u samodopadan osmjeh. K'o po naputku Žuži!
Otključala sam vrata. Upaljena podna lampa osvjetljavala je dio trosjeda i niskog stolića staklene površine. U ovom hotelu sviđala mi se ta diskretnost dobrodošlice stalnim gostima s rashlađenom bocom nekog jeftinijeg pjenušca na stoliću. Odraz svjetlosti podne lampe igrao se sjenom stvarajući magiju od iščekivanja konačnog susreta. Đurđice su običavale biti pored, na tvoje inzistiranje, kao afrodizijak mojim čulima. Približila bi ih svom istančanom njuhu i osjetila miris tvoje kože s mojim tragovima na njoj. Bio bi sveprisutan u zraku i prije same pojave, ispunjavao me mirisom gotovo do vrha kao i onog dana mog predavanja kad te upoznah kao mentora na zamjeni.
- Čemu đurđice? - pitao si primjetivši ih u mojim rukama.
- Pa...imaju veze s mojom temom - odgovorila sam.
Gledao si me s nepovjerenjem poput još jednog nadobudnog napuhanka.
I oboje smo pogriješili pri prvoj procjeni, kao i mnogo puta nakon toga, rekli bi neki da su znali kako izbjegavanje kontakta očima nije dugo trajalo.
Đurđica na stoliću bilo nije. Ostajalo mi se u sobi, također nije. Odlučna da te zateknem na samom ulasku u bar, uputim zadnji pogled ogledalu u kupatilu. To jedino drugačije od ostalih u ovom hotelu, uključujući i ono u liftu naravno, uzvraćalo je zadovoljnim odrazom platinaste plavuše kojoj je ama baš sve na svome mjestu bilo.
Spustila sam se stepenicama namjesto liftom, do sporednog ulaza u bar balansirajući na misli, k'o cirkusant na žici - dal' za sporedne je sporedno? Ako si već dole, znala sam da ćeš me dočekati pogledom na izlasku iz lifta, a ja željela sam prići ti s leđa, iznenada, u grčevitom nastojanju da sebi prednost dam.
Al' poželjela sam prvo sjesti u nekom kutu bara. Potreba da te promatram pod prigušenim svjetlom, kao toliko puta do sada dok spavao bi, požurivala je moj hod. To bio je prizor koji tjerao je težinu sna s mojih kapaka. Mogla sam te dugo tako promatrati i slušati tvoje ujednačeno disanje.
Kao što i pretpostavih bio si okrenut leđima za šankom. Smjestim se tako da profilno te vidim iz polumraka. Osjetila sam ti disanje tako blizu mog, čula otkucaje srca ležeći ti na grudima. Budna...
Svakim tvojim pokretom ruke kroz kosu i svim onim pogledima iščekivanja upućenih prema vratima lifta, nervozom pretočenoj u još jedan Red Label bez leda...bavio se moj hippocampus.
Moje amygdale se posovaše, svaka tražeći prevagu reakcije.
Postalo je zagušljivo unutra, k'o da odjednom me počeo smetati dim i vlastite cigarete.
Izjurila sam i sjurila se niz stepenice do izlaza, do svježeg zraka ulice...
S moje desne strane naslonjen o zid cerekao se Tolstoj spreman za svjedočenje fabuli još jedanog te istog romana.
Nacerim se i ja njemu i pokažem mu srednji prst...
Naslonivši se o staklo izloga trgovine zurila sam u tirkiznu haljinu.
- Odlično pristaješ crvenokosima - rekoh možda i na glas, misleći pri tom kako sutra ću je kupiti...i to odmah ujutro rano, čim otkažem seansu kod psihologa.
Annie je naslonivši se podbratkom na moje rame promatrala odraz crvenokose u staklu. Okrenuh se želeći je pozdraviti kao staru poznanicu, ali nigdje je bilo nije. Tek je trag mirisa parfema đurđica u predjelu moje ključne kosti dokaz bio da se naslonjena smiješila odrazu mog lika.

Pogledam ga otpuhujući prema njemu dim cigarete u savršen kolut s rupom u sredini. Nataknem sunčane naočale ustajajući od stola.
- Red Label vas molim - ponovio je narudžbu konobaru u prolazu koji upitno pogleda i mene. Odmahnula sam glavom.
- Ne hvala - rekoh.
Pogled u ništa ispred skrenuo je pogledavši pored.
- Hu! Čitava priča o tirkiznoj haljini...a ne samo komentar na moju primjedbu da ti boja lijepo stoji - progovori napokon.
Sjednem nanovo. Udhnem i izdahnem...
- Dušo, ovo nije priča o tirkiznoj haljini, o njoj se priča tek piše. Ovo je priča o đurđicama - ispravim ga znajući da lapsus mu slučajan nije.
Šutimo...
- Reci.. - potaknem ga osjećajući zapelost riječi.
- Znaš, uistinu sam....
Prekidam ga u pola skidajući sunčane naočale: - Psst! Znam, znam da oboje znamo...
Zagledana u te usne pređem kažiprstom preko njih opipavajući posebno svilenkastu mekoću one donje.
Jedva čujno izgovorim:
- Možda je Tolstojeva tragika u širem da nas uljuljane u znanje vrijeme poput vlaka pregazi...



- (no) comment -
- comments [ 11 ] -

srijeda, 19.08.2015.

Đurđice (2.dio)


Pažnju mi opet privuče ona kojoj dadoh ime Annie. Lijepo joj je pristajalo!
Nema ničeg goreg nego nositi ime s kojim se saživjeti ne uspiješ čitav život. A još je gore kad ga službeno promjeniš, a ljudi te i dalje zovu starim imenom. Kojeg li apsurda!
Ohrabrivši se nekako, svoju sam Annie promatrala malo upadljivije. Uočila me, što dade mi do znanja nikako drugačije već direktno se zagledavši u moje oči.
Iako smo bile daleko jedna od druge, primjetih neobičnu blagost u pogledu, tako suprotnu od prvog dojma njenog vanjskog izgleda.
Poznajem takve ljude, neke čak i veoma dobro, koji se vješto skrivaju iza vanjštine.
Ali oči, pažljivom promatraču uvijek odaju njihovu latentnu ranjivost koju, itekako je svjesni, vješto prikrivaju npr. sunčanim naočalama.
Ta prijeko potrebna mimikrija tjerala me da posegnem za naočalama na stoliću. Ali nisam, izdržala sam njen pogled čitavih 11 sekundi, koliko inače treba konobaru da od šanka dođe do mog stola noseći mi čistu pepeljaru.
Tako se srećom ispriječio između nas dviju, jer nipošto nisam htjela prva skrenuti pogled.
Poželjela sam je upoznati...o, da!
Poželjela sam otpuhnuti te poput koluta dima kad se pojaviš.
Pomislila sam kako ćeš vjerovatno opet kasniti bar 10 minuta. Reći ćeš da cjepidlačim ako nešto kažem, što istina je koja itekako nešto govori o nama.
I već sam te čula kako se opravdavaš, preduhitrujući bilo kakvo moje pitanje, dok pod stolom mi zavlačiš ruku ispod haljine misleći pri tom kako silno uživam u tome.
Počela me iritirati tvoja nemaštovitost uvijek iste predigre i imala sam ti namjeru to reći.
Umalo sam prasnula u smijeh pomislivši kako bi izgledalo da Annie zavučeš ruku pod haljinu ispod koje vjerovatno i ne nosi donje rublje.
Mora da je primjetila oskudni titraj osmjeha mi na licu, jer osmjehom je uzvratila. Između nas je opet bio brisani prostor, ali ne, nipošto nismo bile meta jedna drugoj.
Digla se. Dok prolazila je pored mene uhvatim joj pogled koji govorio je da je slijedim.
Možda govorio i nije, al' ja svejedno odoljela ne bih da se ne zaputim za njom.
Krenula je prema staklenim vratima, zatim lijevo u smjeru lifta. Slijedila sam je u zaostatku, par koraka za njom.
Pred liftom čekale smo same. Ušla je prva i ciljano stisnula 3. kat. Ja ciljano sam, kud ona odabere.
Vjerovala sam njenom odabiru i ujedno bila zbunjena kako ničim ne odaje da uopće osjeća moje prisustvo pored same nje.
Zrak u liftu bio je gust i težak. Osjećao se vonj onih cigarilosa s aromom vanilije koje čak i muškarci puše.
Na 1. katu otvoriše se vrata lifta, točno nasuprot bara intimne atmosfere uz zvuke saxofona. Pridružio nam se par već toliko zanesen ljubavnim činom koji slijedi, da ni pogledali nas nisu, a kamo li dugme pritisnuli na kojem katu izaći trebaju. Bilo im je sasvim svejedno kud lift vozi. Nasmijah se u sebi već toliko puta doživljenoj slici osjećajući i malu dozu ljubomore s obzirom da je naša takva već pomalo blijeda.
Primaknem se bliže Annie, davajući više prostora zaljubljenom paru u klinču. Osjetila sam ugodan miris njenog parfema. Prepoznah ga po blagim notama đurđica. Pogledi nam se sretoše opet. U ogledalu lifta...
Prepoznala sam je. Na mah odlučim da joj to nikad ne kažem. Nisam željela da ona prepozna mene.
Skrenula sam pogled i što je moguće tiše bilo, prikovala ga za pod...
(nastavak slijedi...)

- (no) comment -
- comments [ 15 ] -

nedjelja, 16.08.2015.

Đurđice (1.dio)


I ne tako davno susrela sam je u kafeteriji hotela iza ugla.
Sjedila je ispijajući neku prozirnu tečnost i fascinirala mirnoćom kojojm je uvučeni dim cigarete ispuštala u savršen kolut s rupom u sredini.
Muškarac za susjednim stolom također je promatrao te napućene crvene usne u obliku slova O preko ruba novina.
Pogled mu se malo predugo zadržavao na njenim grudima.
Usmjeravala je kolut dima u njegovom pravcu. Iako je bilo teoretski nemoguće da mu dim cigarete dođe do očiju, ipak ih je novinama zaklanjao.
Izrazom lica nije odavala razloge prisustva u istoj kafeteriji među nas četvoro, ako računam i konobara za šankom.
Mi ostali, odnosno muškarac i ja, jer konobar je u ovoj priči samo da bi po potrebi diskretno prenosio poruke od gosta do gošće, a nekad i obrnuto, uočljivom smo nervozom čekali nekog već na rubu živaca. Šuškanje novinskog papira koje je stvarao taj nečiji ljubavnik, jer tu i dolaze samo takvi, dok je tražio nepostojeći članak u novinama, iritirao je prijeko potrebnu tišinu mojim mislima.
Ne znam od kada se nervoza uvukla u dane susreta s tobom. Sva ona nekadašnja lakoća postojanja postala je nekao nepodnošljiva iako Kunderu čitala nisam.
Naš vikend uljepšavao je miris đurđica koji nas je, k'o u potrazi za izgubljenim vremenom, poticao da gađamo se jastucima po iznajmljenim sobama. Nekada, da nekada je to bilo u našoj budućoj sobi.
Ona platinasta plavuša što neodoljivo me podsjećala na Annie Lennox, čije razloge prisutnosti i dalje shvaćala nisam, djelovala je kao sama sebi razlogom čekanja, kao u čekanju Godota, a svo vrijeme ovog svijeta kao da je pod njenim nadzorom bilo. Čist je dokaz bila da apsolutno vrijeme ne postoji. I Ajnstajn bi je za školski primjer poželio. Što da ne? Pa i on je muškarac bio.
Što li je mislio onaj koji bi povremeno ipak virnuo iznad ruba novina, ne znam. U braku nije, mogao je pažljivijim promatranjem i sam zaključiti, što inače je najčešći razlog dolaženja po instant sex bez puno uloženog truda. Oduvjek me to podsjećalo na ispijanje instant kave bez kofeina.
Nije djelovala ni kao ona koju bi sebi mogao priuštiti za jedan sex-vikend. A možda je on ipak mislio da može svoju ljubavnicu zamijeniti duplo mlađom. Koliko se sjećam, starija je od one mu prethodne, al' moć novca vidljiva je na njenom umjetno mladom licu. Vizualni raskorak njenog izgleda išao je u prilog mog nimalo iznenađujućeg zaključka da ona i financira te vikend projekte. Uostalom, što me uopće više iznenaditi može? Toliko se nihilizam uvukao, ne samo u moju svakodnevnicu, da sam počela razmišljati do koje godine starosti se djeci za laku noć smije čitati npr. Andersen. O voljela sam Andersena, poput tebe, zato ga valjda i spominjem u ovom kontekstu ni krivog ni dužnog. Ali i moram, jer ono ružno pače odavna već labudica je...
Na pamet mi sad pada susjeda s 2. kata.
Dijagnosticiran joj je opsesivno-kompulzivni poremećaj uslijed stalnog vraćanja jednom te istom ljubavniku u namjeri da provjeri nije li možda sex s njim drugačiji od prethodnog puta. Slijedom ponavljanja istih radnji već godinama, to je pače zakržljalo u razvoju.
Ali dobro, pod ljekovima i uz redovite seanse sa plaćenim prijateljem, kako naziva svog psihologa, funkcioniraju i oni. Bar tako ona kaže, a njemu je čini mi se sasvim svejedno Možda zato što ne primjećuje razliku između nje i svoje žene, ne zna s kim je kad obadvije isto ime imaju. A i on se utopi!
(nastavak slijedi...)



- (no) comment -
- comments [ 8 ] -

nedjelja, 09.08.2015.

Sanje


Dan je bio
uveliko odmak'o
kad odlučih
da otvorim oči.
A on se
prerano probudio,
prerano
da ga je dan pokosio.
Spoznajemo
koliko smo prazni
jer iz sna nas bude
jecaji duša
koje smo prevarili...



- (no) comment -
- comments [ 18 ] -

subota, 08.08.2015.

Sjećanje


Vraćam se unatrag
premotavajući film na početak
dok opipljivim
još bio nisi.

Brišem te iz sutrašnjice
spremajući preduboko
da bi mogao isplivati
u punom sjaju.

Sobom ispunjavam
nastalu prazninu,
zatvaram vrata,
postaješ sjećanje...



- (no) comment -
- comments [ 31 ] -

četvrtak, 06.08.2015.

Preljub


Postojalo je sve;
i ljubav i dostojanstvo
i žena.

Postojale su riječi,
a i drugi su postojali.

I ona strast
što spaja i razdvaja
- nož s dvije oštrice...

Postojala je veličina
i uvijek postoji,
nekad je zanosa,
a nekad boli.



- (no) comment -
- comments [ 17 ] -

subota, 13.06.2015.

Tragovi


Možda bih i mogla
voljet' kao prije
nego u dan moj si
uselio sebe,
zaboravom tiho
iz tvog sna izaći,
puhnuti svijeću,
utrnuti tebe.

Možda bih i mogla
zavoljeti drugog,
krijesnicom biti
nekom drugom mraku,
i poreći sebe,
postojanje tvoje,
i kao da ništa
ne značiš mi više.

Al' kad netko drugi
tobom proba biti,
ja se tad nasmijem
sama sobom, sebi;
pogled mi je dalek
odsutnoj u tebi;
samo mislim da je
poreći te lako.

I čemu nam ovi
dani dugi, pusti,
u kojima jesmo
koliko i nismo,
dani naši jesu
smišljeni u raju,
al' kojeg je nebo
ognja pakla boje.

Tragovi smo nečeg
bezumnog i svetog,
za čime se žudi
u besmislu dana,
tragovi smo koji
nadahnuće jesu
onih ludih misli
pjesnika, poete.



- (no) comment -
- comments [ 20 ] -

srijeda, 10.06.2015.

Volim


Volim sunce zlatno
što ogleda se
u morsko plavu,
i vale ove
dok pjevuše tiho
oblutcima žala.

Volim žamor, smijeh
djece u parku,
na toboganu,
čovjeka pticu
u nečujnom letu
nadamnom visoko.

Volim...i da, volim!

Tiho zvuci moji!
Nek' opčine me
zvukovi živi,
da živom sobom
krila laka imam,
jer dalek mi je put...



- (no) comment -
- comments [ 25 ] -

subota, 06.06.2015.

Slučajni post


Nu malog lavića!
Naprosto mami da ga pomilkiš po glavi...




nonozujodeadsmijehthumbup

- (no) comment -
- comments [ 26 ] -

petak, 05.06.2015.

Prolazni i zauvjek


U jednom se trenu
za treptaj oka
ušutimo mišlju
što reći bi htjela
koliko je krhko
osjećanje noći,
nepostojana
želja tijela.

U tom istom trenu
htjeli bi samo
zadržati minut
potrošenog dana,
al' vrijeme teče
ne čekajuć' nikog,
tren bijah tvoja,
sad opet sama.

I kad uspjeli bi
ostaviti trag
u pijesku što se
valovima briše,
neponovljivi smo
u željama, htjenjem,
i kao prije
nema nas više.



- (no) comment -
- comments [ 31 ] -

utorak, 02.06.2015.

Odraz


Noćas se mjesec
ogleda u vodi,
lik tvoj u njemu
kristalom se rodi.

U odrazu tom
mreškanjem vode
drhtim i ja.
Noć je ugode...

I smijem se,
ja u odrazu tvom.
Smijemo se,
ludom mjesecu svom.



- (no) comment -
- comments [ 27 ] -

utorak, 26.05.2015.

Srce



- (no) comment -
- comments [ 23 ] -

ponedjeljak, 25.05.2015.

Samo pjesma


Odavna ti već
ime čula nisam,
niti misli tvoje
moje ime zovu.

Odavna su već
odletjele laste
nekom tamo jugu
kojem pošli nismo.

Odavna smo samo
kao stranci neki,
staze svoje dasmo
drugima da hode.

Ulicama našim
zaljubljeni vrve,
u mraku se kriju
ljubeći se tajno.

Prestalo je sunce
našim smijehom sjati,
more glasno šuti
kad za nas ga pitam.

Odavna ti već
ne poznajem dah,
jedino što znam da
stihom meni dišeš.



- (no) comment -
- comments [ 8 ] -

petak, 22.05.2015.

Kiša


Kad jednom me ne bude
kada jednom odem
dal' će ostat' pusti
svi krivudavi puti;
il' će netko drugi
istom stazom ići
među kišne kapi
da ljepotom šuti?

A ako samo kiša
tim kapima svojim
tiho pričat' znade
da nade se ne gube;
kada jednom odem
ja doći ću kišom
da rominjam tiho
onima što ljube...



- (no) comment -
- comments [ 27 ] -

ponedjeljak, 18.05.2015.

Pomrčina srca


Na izmaku noći
skoro k'o u snu
obrise ti lica
nad sobom dirnuh.

Jedino je mjesec
prepoznao noć
što porađa ljubav
otužnu, pustu...

K'o daleke sjenke
zagluši nas krik
i probode me tu,
negdje lijevo.

Pokidasmo nebo,
raspolovismo,
na moj dio i tvoj,
na nejednako.

Jecaju zvonici,
mi smijemo se,
skamenjena lica
namjesto svoga.

I ništa nam nije,
sve je u redu,
nadmašismo sebe,
vijemo stijeg.



- (no) comment -
- comments [ 15 ] -

petak, 08.05.2015.

Mjesec voajer


Pred zoru se Mjesec
branio šutnjom,
okretao glavu,
gledao u pod,
ne mogavši
pred porotom skriti
da svjedokom je
plama vatre bio,
tijela koja gore.
Od stida se Mjesec
crvenio čak,
il' od ushita možda,
što svjetlošću je
kao rukom svojom
doticao bedra,
ritam golih tijela;
svjetlošću ukradenom,
od Sunca uzetu.
Al' Sunce se srdilo nije;
jer komu bi
potrebnija bila
svjetlost njegova
doli mangupu Mjesecu
da osvjetli ljubavnike
u mrklosti noći,
i dajući mu svjetlost dozvoli
da i dalje s neba posmatra...



- (no) comment -
- comments [ 11 ] -

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.