odnosno strši od moje zamisli njegovog koncepta.
Neke ću objave s prvog bloga prebaciti ovdje, kao u igri "Izbacite uljeza"...
Glvni razlog diobe objavljivanja napisanog je što objavljeno ovdje, uglavnom je napisano veoma davno.
Nick Zahira (zahira) mijenjati nisam htjela.
Mislim, da nije moguće na ovakav način saživjeti se s nekim novim nickom, jer JA sam Zahira (zahira), a Zahira (zahira) je JA, koliko god blogova imala...
zahira.1604@yahoo.com
NIKO OSIM TEBE
Niko te ne može spasiti osim
tebe.
Naći ćeš se ponovo i ponovo
u gotovo nemogućim
situacijama.
Oni će pokušati ponovo i ponovo
pod izgovorima, pod maskama
i silom
da te natjeraju da podlegneš, odustaneš
i/ili tiho umreš
iznutra.
Niko te ne može spasiti osim
tebe.
I biće dovoljno lako da ne uspiješ
tako lako
ali nemoj, nemoj, nemoj.
Samo ih posmatraj.
Slušaj ih.
Zar želiš to da budeš?
Bezličan, bezdušan, bezosjećajan
stvor?
Zar hoćeš da doživiš
smrt prije smrti?
Niko te ne može spasiti osim tebe.
Ti si biće vrijedno spasa.
To je rat koji nije lako dobiti
ali ako je išta vrijedno pobjede onda je
to ovo.
Razmisli o tome.
Razmisli o spasavanju sebe.
Tvog duhovnog sebe.
Tvog hrabrog sebe.
Tvog pjevajućeg magičnog sebe i
tvog prelijepog sebe.
Spasi ga.
Ne priključuj se mrtvima u duši.
Održavaj sebe
humorom i skladom
i na kraju
ako je neophodno
uloži i cijelog sebe u tu borbu,
bez obzira na izglede,
bez obzira na
cijenu.
Samo ti možeš da spasiš sebe.
Učini to! Učini!
I tada ćeš tačno znati
o čemu govorim.
H.C.BUKOWSKI
LJUBAV MI REČE
Obožavam mjesec.
Pričaj mi o nježnom sjaju svijeće
i kako sladak je moj mjesec.
Ne pričaj mi o žalosti
već o takvom blagu,
ali ako ti je nedokučivo,
onda samo ostani u tišini.
Sinoć mi je stvarnost pobjegla
i prigrlio sam ludost.
Ljubav je to vidjela i reče mi,
Evo me!
Obriši suze i ostani u tišini.
Rekoh joj, Ljubavi,
bojim se,
a to nisi ti.
Ljubav mi reče,
nema toga što ja nisam.
Ostani u tišini.
Na uho ću ti šaptati tajne,
a kada ih prepoznaš ti samo glavom kimni
i ostani u tišini.
A mjesec duše
ukaza se na putanji moga srca.
Toliko je dragocjeno to putovanje.
Rekoh… Ljubavi
kakav je to mjesec?
Ljubav mi reče,
ne trebaš se to pitati.
Ostani u tišini.
Rekoh… Ljubavi,
je li to lice anđeosko ili ljudsko?
Ljubav mi reče, ništa što bi tebi bilo poznato.
Ostani u tišini.
Rekoh, molim te objasni mi,
umrijet ću od iščekivanja.
Ljubav mi reče,
tu sam te čekala!
Budi uvijek na rubu
i ostani u tišini.
Ti u ovoj dvorani
prikaza i iluzija stanuješ,
a sada išetaj iz kuće
i ostani u tišini.
Rekoh… Ljubavi,
reci mi…
zna li Gospod da ovako
samnom postupaš?
Ljubav mi reče,
o da, On zna…
samo budi potpuno…
potpuno…u tišini.
Pažnju mi opet privuče ona kojoj dadoh ime Annie. Lijepo joj je pristajalo!
Nema ničeg goreg nego nositi ime s kojim se saživjeti ne uspiješ čitav život. A još je gore kad ga službeno promjeniš, a ljudi te i dalje zovu starim imenom. Kojeg li apsurda!
Ohrabrivši se nekako, svoju sam Annie promatrala malo upadljivije. Uočila me, što dade mi do znanja nikako drugačije već direktno se zagledavši u moje oči.
Iako smo bile daleko jedna od druge, primjetih neobičnu blagost u pogledu, tako suprotnu od prvog dojma njenog vanjskog izgleda.
Poznajem takve ljude, neke čak i veoma dobro, koji se vješto skrivaju iza vanjštine.
Ali oči, pažljivom promatraču uvijek odaju njihovu latentnu ranjivost koju, itekako je svjesni, vješto prikrivaju npr. sunčanim naočalama.
Ta prijeko potrebna mimikrija tjerala me da posegnem za naočalama na stoliću. Ali nisam, izdržala sam njen pogled čitavih 11 sekundi, koliko inače treba konobaru da od šanka dođe do mog stola noseći mi čistu pepeljaru.
Tako se srećom ispriječio između nas dviju, jer nipošto nisam htjela prva skrenuti pogled.
Poželjela sam je upoznati...o, da!
Poželjela sam otpuhnuti te poput koluta dima kad se pojaviš.
Pomislila sam kako ćeš vjerovatno opet kasniti bar 10 minuta. Reći ćeš da cjepidlačim ako nešto kažem, što istina je koja itekako nešto govori o nama.
I već sam te čula kako se opravdavaš, preduhitrujući bilo kakvo moje pitanje, dok pod stolom mi zavlačiš ruku ispod haljine misleći pri tom kako silno uživam u tome.
Počela me iritirati tvoja nemaštovitost uvijek iste predigre i imala sam ti namjeru to reći.
Umalo sam prasnula u smijeh pomislivši kako bi izgledalo da Annie zavučeš ruku pod haljinu ispod koje vjerovatno i ne nosi donje rublje.
Mora da je primjetila oskudni titraj osmjeha mi na licu, jer osmjehom je uzvratila. Između nas je opet bio brisani prostor, ali ne, nipošto nismo bile meta jedna drugoj.
Digla se. Dok prolazila je pored mene uhvatim joj pogled koji govorio je da je slijedim.
Možda govorio i nije, al' ja svejedno odoljela ne bih da se ne zaputim za njom.
Krenula je prema staklenim vratima, zatim lijevo u smjeru lifta. Slijedila sam je u zaostatku, par koraka za njom.
Pred liftom čekale smo same. Ušla je prva i ciljano stisnula 3. kat. Ja ciljano sam, kud ona odabere.
Vjerovala sam njenom odabiru i ujedno bila zbunjena kako ničim ne odaje da uopće osjeća moje prisustvo pored same nje.
Zrak u liftu bio je gust i težak. Osjećao se vonj onih cigarilosa s aromom vanilije koje čak i muškarci puše.
Na 1. katu otvoriše se vrata lifta, točno nasuprot bara intimne atmosfere uz zvuke saxofona. Pridružio nam se par već toliko zanesen ljubavnim činom koji slijedi, da ni pogledali nas nisu, a kamo li dugme pritisnuli na kojem katu izaći trebaju. Bilo im je sasvim svejedno kud lift vozi. Nasmijah se u sebi već toliko puta doživljenoj slici osjećajući i malu dozu ljubomore s obzirom da je naša takva već pomalo blijeda.
Primaknem se bliže Annie, davajući više prostora zaljubljenom paru u klinču. Osjetila sam ugodan miris njenog parfema. Prepoznah ga po blagim notama đurđica. Pogledi nam se sretoše opet. U ogledalu lifta...
Prepoznala sam je. Na mah odlučim da joj to nikad ne kažem. Nisam željela da ona prepozna mene.
Skrenula sam pogled i što je moguće tiše bilo, prikovala ga za pod...
(nastavak slijedi...)
